Mostrar mensagens com a etiqueta marija andrijašević. Mostrar todas as mensagens
Mostrar mensagens com a etiqueta marija andrijašević. Mostrar todas as mensagens

18 março 2018

marija andrijašević



moj je pogled amfetaminski susretljiv i vjeruje kako je farmacija bogomdana
znanost.
jutrima, dok još ne razmišljam, rukom prelazim preko stomaka i nadam se bedrima.
čudan osjećaj.
ustat ću, bit ću i znat ćeš me.
ne znam s obećanjima, ne volim ih, a sklona sam obećavati s nonšalantnošću.
život klizi kad ga ja kontroliram. ide polako i ide svejedno. i nikad se ne obraća nikom. nema granica.
pazi, ja sam ti jednom vidjela svog starog da plače i to je bila jako nezgodna situacija.
on je imao loš vid i ja bih mu obično govorila koje je svjetlo na semaforu.
a taj dan kad je zaplakao vozili smo se na selo. on i ja.
bilo je zeleno. plakao je.
ja sam samo razmišljala: pa koji je tebi vrag, jebo ti sebe? šta sad ti tu meni plačeš? pa nisam ja tebe ošamarila.
sivo nije moja omiljena boja, ali meni nebo nikada nije plavo.
uvijek je sivo. sunce je crveno, a ceste su krvave.
vise na tridesetcentimetarskoj uzici. k’o njegovo tijelo.
moje ime je previše sveto za život kakvim živim.
i sad, on ti je plakao. plakao je, bogami, 20 kilometara. a ja sam samo razmišljala hoćemo li stati na benzinskoj i hoće li mi kupiti sladoled i snalazi li se ostatak obitelji bez nas kod kuće.
kad bi barem prestao plakati.
nikada se ne brinem o sutra. puštam vrijeme neka ide od trenutka do trenutka.
lice krijem. isprekidano je zarezima i točkama. neshvatljivo je.
moje oči imaju crnu točku u sredini. mrak koji dolazi iznutra.
govorio je da nas voli. brata i mene. mi smo njegov život. nitko nikada nije mislio da će on napraviti nešto dobro. obitelj. svima je bio crn. tad sam počela shvaćati i nametati pitanje iznutra: ali zašto nas onda uništavaš? ti si nas stvorio, nemoj nas i uništiti. i obriši te suze da se ne nađemo pod cisternom ispred nas.
ne znam voljeti dok ne vole mene.
moje nebo je uvijek sive boje.
taj dan se brat zaključao u sobu. stari je zvao policiju. kasnije je došao stric i molio brata da izađe. ja sam plakala u svojoj sobi. nisam shvaćala. imala sam jedanaest  godina i nisam znala zašto se svijet zove svijet i zašto nas otac ne voli ili zašto nas voli na taj jako čudan način. ja sam molila starog da idemo van. sjeli smo u auto i krenuli smo na selo. onda je on počeo plakati i ja više nisam znala tko je krivac u našim pričama.
hodam sigurna u sebe. u mom životu ne postoji loše.
želim da to znaš.
par dana kasnije sve je opet bilo u redu. zaboravili smo. potrajalo je dovoljno dugo da nas sljedeći udarac razlomi na još veće dijelove. stari više nikada nije zaplakao.

o meu velhote suicidou-se.
foi para o trabalho à uma da manhã com uma corda no bolso.
foi visto pela última vez às 5h e 45 m da manhã a caminho da estação de autocarros.
O meu velhote estava louco e era temerário.
gostarei? o que pensas? esta noite, sabes, não haverá mais evasivas nem mais esses longos olhares. olha-me. o que dizes? é tudo?
apanhou o autocarro até ao campo e pendurou-se numa espécie de matagal.
prudente filho de uma cadela. desceu do autocarro uma paragem antes e atravessou o rio descalço para que não seguíssemos as suas pisadas.
procuramo-lo durante um mês e cinco dias
queríamos acreditar que estava vivo e louco em algum lugar lá fora, queríamos acreditar que vivia em algum lugar.
hediondo, sujo, inconsciente, vivo.
o carro de bombeiros desci a rua quando me perguntaste pela primeira vez se te amava.
claro que te amo
mas como podia saber o que o meu velhote nos guardara para amanhã.
um mês e cinco dias de agonia.
tentamos todos os truques, procuramos mesmo debaixo da cama.
quase desconstruimos a televisão. talvez se tivesse escondido nos cátodos.
uma manhã, a minha mãe acordou e acordou os seus irmãos. e também o meu irmão.
enviou-os ao matagal e disse-lhes : esta é a última vez. mais uma vez e acabou-se.
o meu irmão cheirou, a sua morte.
tocou o telefone e eu sabia do que se tratava
disse-lhe : está bem. encontramo-lo. era a única coisa que precisávamos.
a mamã chorou, bem sei, não merecias, mas … já passou.
lamento porque te deixei há um mês e cinco dias e desculpa não ter sido suficiente para ti.
choro quando me lembro do meu irmão que o encontrou.
a sua cabeça, separada do corpo. e esse cheiro.
tinha a samarra do meu irmão e o meu relógio.
três dias depois devolveram-me o relógio, coberto de vermes, estudei-o na casa de banho.
o meu velhote vivia dentro desses vermes e podia falar com ele.
era enfermiço, nunca tinha estado mais branco, tinha-se convertido num verme.
disse-lhe: está tudo bem, disse-lhe: estás louco.
disse-lhe: esquecer-te-ei. logo. disse-lhe: lamento mas tenho de fazer isso
esmaguei todos esses vermes, fervilhei o relógio por longo tempo.
chorei.
o meu velhote suicidou-se. Perdeu o controlo da sua própria vida.
o meu irmão encontrou-o e eu flagelei a porta gritando que não iria ao seu funeral.
o meu irmão esteve ao pé de mim durante a procissão fúnebre. nunca o amei tanto como nesse momento.
a mamã disse: que se foda e que descanse em paz.
não passa um dia em que não pense como teriam sido as coisas para nós um mês e seis dias depois.